- miniszterelnok.hu - https://www.miniszterelnok.hu/svecani-govor-viktora-orbana-povodom-65-obljetnice-revolucije-i-borbe-za-slobodu-1956/ -

Svečani govor Viktora Orbána povodom 65. obljetnice Revolucije i borbe za slobodu 1956.

Dobar dan, Mađari! Dobar dan, Poljaci! Dobar dan, Talijani!

S poštovanjem pozdravljam ljude odane slobodi u glavnom gradu nacije! Davno smo se vidjeli. Danas poslijepodne imamo puno toga za raspraviti. No, prije svega se trebamo prisjetiti. Prisjetimo se onih dana prije 65 godina i onoga poslijepodneva prije petnaest godina. Ovo ovdje nije obična lokacija. Prije petnaest godina su se baš u ovim trenutcima, ovdje, na uglu Andrássyjeve i Bajcsy-Zsilinszkyjeve ulice međusobno prkosno suočili prošlost i sadašnjost. Prije 15 godina mladi su komunisti od 23. listopada napravili 4. studenog. Na jednoj strani su bile dimne bombe, suzavac, teleskopske palice, uniforme bez službenih identifikacijskih brojeva i vodeni topovi. S druge strane je stajala obmanuta i ponižena nacija, koja je nakon pedeset godina opet morala slušati da su joj lagali ujutro, noću i navečer. Na jednoj strani je bila vlast osvojena prevarom uz stotinu trikova, koja se održavala zubima i noktima, a na drugoj strani su se nalazili očajni ljudi postrojeni iza golemih slova na kojima je ispisana riječ sloboda.

Postoje trenutci u životima naroda kada odjednom svi osjećaju da je dosta, da stvari više ne mogu ići kao što su išle do sada. Moramo donijeti odluku, a naša odluka pokazuje tko smo mi zapravo. O cijeloj jednoj naciji postaje jasno koliko u stvari vrijedi. Šuti li poslušno ili prosvjeduje, pomiruje li se s postojećom situacijom ili se pobunjuje, skreće li pogled ili ustaje uspravno, povlači li se ili se bori. Ne možeš se sakriti, jer se jedna viša istina beskompromisno pokazuje vidljivom i suočava te s time da moraš stajati ili ovdje ili tamo. U tren oka postaje jasno tko je dobar, a tko loš, tko stoji na dobroj a tko na krivoj strani povijesti. Mi Mađari smo dobro odlučili. Prosvjedovali smo, uspravili se, pobunili se i borili se. Sloboda nasuprot ropstvu, neovisnost protiv okupacije, mađarski domoljubi protiv komunista. Sjećamo se onoga divnog dana kada smo mi Mađari pokazali sebi, svijetu i našim neprijateljima tko smo zapravo. Sjećamo se onoga dana kada se nismo pitali je li Bog s nama, nego jesmo li mi s Bogom. Velika snaga se uselila u nas i stupovi komunističke vlasti su se uzdrmali. Sjećamo se onoga trenutka koji će zauvijek živjeti u sjećanju slobodnih naroda svijeta. Mađarska nacija je u tren oka opet pronašla sebe, a mađarsko ime ponovno je postalo lijepo, dostojno svoje stare, velike reputacije. Sjećamo se onoga trenutka kada su istu stvar željeli kardinal i tokar, akademici i peštanski dečki, nadvojvoda i vojni ministar koji je na taj stolac dospio kao partizan. Na krilima toga vala probijena je željezna zavjesa iza koje su ostali dijelovi nacije, prožeti su studentski skupovi u Erdelju, kao i ćelije zatvora u Szamosújváru. Mansfeld, Wittner, Szabó, Pongrác, Nagy i Mindszenty. Njih gledamo, ali vidimo cijelu jednu naciju. Ponosnu mađarsku naciju, kojoj i mi sami pripadamo. Slava herojima!

S tom Mađarskom je 2006. godine jedna nova generacija komunista ponovno došla u sukob. Na vlast su došli služeći se lažima. Obmanjivali su ljude obećavajući smanjenje poreza, a zatim su podigli poreze. Uveli su plaćanje dnevnog iznosa za boravak na bolničkom liječenju, participaciju za posjet liječniku, troškove režija su podigli do nebeskih visina. Uzeli su trinaestu mirovinu i ukinuli obiteljske potpore. U dosluhu s međunarodnim bankarskim svijetom, namamili su stotine tisuća obitelji u zamku kredita u stranoj valuti. Zemlja je bila rasprodana, sve je prodano strancima, zračna luka, nacionalna energetska tvrtka, komunalne službe. A nakon što su je opljačkali, odveli su cijelu zemlju u stečaj i pričvrstili nam uzicu MMF-a. Izvoli šepavi Mađaru, evo ti jedna grba! A kad smo podigli glas, oni su odgovorili suzavcem, gumenim metcima i konjaničkim jurišom. Pucnjevima su ljudima izbili oči, gumenim palicama su udarali bespomoćne žene i starije ljude. Na ovom mjestu gdje sada stojimo, prije petnaest godina su peštanske ulice bile ispunjene nasiljem, krvlju i suzama. Sve se to dogodilo na 50. obljetnicu revolucije 1956. pred očima svijeta. Govorim polako tako da svi shvate: nikada im to nećemo zaboraviti!

Dame i gospodo!

Peštanski humor kaže da se ne trebate uvrijediti onda kada imate razlog za to, već onda kada se to isplati. I mi smo sačekali pravi trenutak. Strpljivo smo čekali četiri duge godine, u pripravnosti, da uzmemo zadovoljštinu. Dobri Bog je bio pravedan, pa su oni dobili za kaznu ono što smi primili za nagradu: našu dvotrećinsku izbornu pobjedu. Udružili smo snage kao i ’56. i pomeli socijalističku Mađarsku. Ernő Gerő i njegovi suradnici pobjegli su navrat-nanos 1956. godine u Moskvu, ali mi 2006. nismo bili te sreće. Socijalisti i njihov vođa su nam ostali na vratu. Ostao je njihov vođa, te od tada luta među nama, kao sablast u javnom životu i fantom iz Parlamenta. Za zadovoljštinu je dovoljan i jedan uzvišeni trenutak, ali su trebale godine da se popravi sve ono što je ljevica uništila. Velika je milost što je tijekom cijeloga toga vremena opstalo nacionalno jedinstvo, te smo okupljanjem radnika, inženjera, poljoprivrednika, malih i velikih poduzetnika, znanstvenika, učitelja, nastavnika i profesora, medicinskih sestara i liječnika uspjeli očistiti ove ruševine. Mađarsku smo osovili na noge. Stvorili smo milijun novih radnih mjesta. Skinuli smo sa sebe teret deviznih kredita, slomili poreze i došli do toga da će sljedeće godine minimalna plaća biti veća nego što je bila prosječna plaća u vrijeme socijalista. Vratili smo u naše okrilje komunalne tvrtke, banke i medije, te smo povećali nacionalno bogatstvo za jedan i pol puta. Oporezovali smo multinacionalne kompanije, zaštitili smo obitelji te smo smanjili režijske troškove tako da su oni najniži u Europi. Mađarska je danas već dovoljno jaka da istodobno može uvažavati potrebe i starijih i mladih. Trinaesta mjesečna mirovina će se ponovno uvesti, a mladi koji žive od rada sljedeće godine neće morati plaćati porez. Obitelji pak koje odgajaju djecu dobit će povrat poreza koji su uplatili ove godine. Imamo svoj vlastiti mađarski svijet i mađarski život, imamo ustav koji jamči da više nikada neće moći učiniti ono što su nam učinili ’56. i 2006. godine. Prešli smo preko granica koje razdvajaju dijelove naše nacije i opet smo ujedinili Mađare. Za to je trebalo puno milijuna suglasnih volja i vrijednih ruku. Onih koji su vjerovali u moć ljubavi i jedinstva. Njihova je slava, njima pripada priznanje. Istina, nije škodilo ni to što imamo vladu koja je spretna i sposobna djelovati.

Poštovane dame i gospodo!

Ne zaboravimo ni to da nas je cijela Europska unija napala kada smo srušili cijene režija, kada smo skalpirali extra profit multinacionalnih kompanija i kada smo poslali MMF kući. Napala nas je i onda kada smo zaustavili migrante, izgradili ogradu i zaštitili granice. Desetci premijera su napali Mađarsku, no za razliku od njih mi smo još uvijek tu, a danas se rijetko tko sjeća čak i njihovih imena. To je stara pjesma, poštovani okupljeni koji ste došli odati spomen i počast! Tako je bilo 1849., 1920., 1945. i 1956. Najviši europski dostojanstvenici žele ponovno odlučivati preko naših glava, o nama, ali bez nas. Žele od nas silom napraviti europske, senzitivne i liberalne ljude, čak i po cijenu da umremo. Bruxelles danas razgovara s nama i ponaša se prema nama i Poljacima, kao što se običava s neprijateljima. Imamo déjà vu osjećaj, atmosfera Brežnjevske doktríne prolazi Europom. Bilo bi vrijeme da i u Bruxellesu shvate kako nas čak ni komunisti nisu uspjeli slomiti. Mi smo pijesak u mašineriji, štap između žbica, trn ispod nokta. Mi smo onaj David, kojega je Golijatu bolje izbjeći. Mi smo ti koji smo 1956. načeli svjetski komunizam i mi smo ti koji su izbili prvu ciglu iz Berlinskog zida počinjući stvarati pukotine u njemu. I sada ćemo ostati dosljedni te želimo reći samo to kako Mađari nemaju pravo, nego će biti u pravu. A budući da je mađarska istina ono što se tri put dogodilo, to znači da ćemo nakon pitanja režijskih troškova i migranata biti i treći put u pravu, naime, održat će se referendum i zaštititi ćemo našu djecu: Mađarska će biti prva zemlja u Europi koja će zaustaviti nasilnu LGBTQ propagandu ispred školskih zidova.

I ne zaboravimo ni to da tko god nam je bio protivnik s kojim smo se morali suočiti, ljevica nam je uvijek stala iza leđa i naštetila nam je gdje god je mogla. Svi mogu vidjeti da se ponovno organiziraju i udaraju po nama, bacajući sjeme nemira, mržnje, sukoba i nasilja. Naši protivnici misle da mi nećemo prepoznati vuka, ako ga stave u janjeću kožu. Ali, mi ga odmah prepoznajemo, znamo o njemu da je vuk. Znamo i to da će vuk pojesti baku, pače, već ju je pojeo, zato su svi koji su se družili s vukom nestali u želudcu „udruživanja snaga”, i vjerujte mi, ima tamo mjesta za nove i nove epizodiste. Napisano je: Čuvajte se lažnih proroka koji vam dolaze u ovčjoj koži. Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima. Svako dobro stablo rađa dobrim, a nevaljalo stablo nevaljalim plodovima. Doista, na stablu ljevice može rasti samo lijeva politika. Postoji samo jedna ljevica, bez obzira na to na koliko načina se maskiraju. Počinju s lažima, nastavljaju s nasiljem i ostavljaju bankrot iza sebe. Oni koji su prije 15 godina pucali među ljude, danas se opet vraćaju na pozornicu. A negdje s druge strane „Velike bare” već se priprema i ujak Gyuri. Kada su trebali, nisu došli, a sada kada ih nismo zvali, sada su tu. Okupatori nam sada ne žele silom nametnuti svoje komesare, nego žele da ih se izabere. Sada nemaju vatreno oružje, nego Facebook. Mislim da su nas pogrešno shvatili. Mi smo ih zvali da se oslobodimo sovjetske okupacije, a ne zato da se umiješaju u našu demokraciju.

Poštovani okupljeni koji ste došli odati pijetet žrtvama!

Oni koji su srušili Staljinov kip 1956. godine nisu bili obrazovani govornici, ratnički narodni vođe ili dobro obučeni generali. Junaci ’56 koji su postali dionici svjetske povijesti, bili su jednostavni sinovi i kćeri mađarskog naroda, baš kao što smo sada to mi ovdje na ovom trgu. Ni danas nije važno što žele u Bruxellesu, Washingtonu i u medijima pod stranom kontrolom. O sudbini Mađara će i sada odlučivati sami Mađari. Spomen na 23. listopada neka nas podsjeća da ne zaboravimo vlastitu, osobnu odgovornost. Tisuću i sto godina ugrađeno je u naš DNK kao spomen da se ovdje u Karpatskom bazenu moramo boriti za slobodu svaki dan opet i iznova. Borba za slobodu zahtijeva ne samo srce, ne samo pamet, već i snagu. Naša snaga, dragi prijatelji, je u našem jedinstvu. U jedinstvu je snaga. Mi smo zajedno zato što vjerujemo u isto: u obitelj, u naciju, svi mi vjerujemo u snažnu i neovisnu Mađarsku. Svatko tko brani svoju obitelj, svoju naciju od stranih napada može se oslanjati ne samo na svoj um, svoje srce i svoju snagu, već i na to da je u pravu. Dragi prijatelji, istina je bila na strani boraca za slobodu i tada i danas. Ta nas je istina održala ovdje usred Europe: mađarska istina. Stoljećima želimo uvijek isto, kao što smo to željeli ’56., 2006. i danas. Pravdu za Mađarsku!

Ne mislimo da smo uvijek u pravu, u svakoj situaciji, ali uvijek smo u pravu kada smo napadnuti i obranimo se. Imamo pravo kada branimo istinu naših djedova i baka i roditelja o tome kako treba i kako vrijedi živjeti. Što je vrijedno u kratkotrajnom i prolaznom ljudskom životu, a što je bezvrijedno. To je istina koja nam daje nepobjedivu moć. Mađarska istina je u vama, tamo je, dragi prijatelji, u svima vama, ucijepljena u vaše duše. Poslušajte ju. Širite ju, djelujte prema njenom nadahnuću. A kada dođe vrijeme, stanite ispred svojih kuća i obranite ju. Ako želimo obraniti sigurnost naših obitelji, granice naše zemlje, budućnost naše djece, plodove našeg rada, našu mirovinu, našu plaću, smanjenje režijskih troškova, ako želimo sačuvati našu kulturu, naše običaje, naš jezik, to jest ako želimo zaštititi slobodu našeg svakodnevnog života, onda svatko mora preuzeti svoj dio u borbi koja nas čeka. Ono što smo postigli jučer i prekjučer, to moramo obraniti sutra. Ono što je dovoljno danas, sutra će biti malo. Računamo na svakog Mađara kojemu je stalo do mađarske budućnosti. Nama je Mađarska na prvom mjestu, pa će našim upravljanjem države bolje proći čak i oni, koji ne glasuju za nas.

Poštovani okupljeni koji ste došli odati spomen,

Znam da ima puno ljudi koji ne shvaćaju naše protivnike ozbiljno. Mnogi misle da smo već dobili zadovoljštinu za 2006. godinu, na izborima redovno pobjeđujemo, država ide u dobrom smjeru, tako da se nemamo čega bojati. I doista, ono što ljevica radi ima više veze s industrijom zabave nego s odgovornom politikom. Na plakatima su golemim slovima oglašavali da će nas pobjediti, a zatim nisu dočekali ni Božić. Organizirali su si izbore, ali čak ni na tim izborima nisu uspjeli pobijediti, iako su se samo oni kandidirali. Natječu se oko toga tko će od njih biti domaći namjesnik Bruxellesa i Györgya Sorosa. Tko će biti taj koji će njihovim milosrđem vladati nad Mađarima, tko bi mogao biti novi budimski paša, novi predsjednik namjesničkog vijeća ili novi partijski sekretar. Kažu otvoreno da će se udružiti i s vragom, samo da dođu na vlast. Njihov je cilj iz Marijinih ruku staviti Mađarsku pod noge Bruxellesa.

Prijatelji!

Doista se ne bismo trebali okupiti u tolikom broju zbog nekih propalih lijevih stranaka koje su srušene, ali pametan čovjek se ne zanosi iluzijama. Neka nas ne zavarava jedva tinjajuća sposobnost rasuđivanja domaće ljevice i njena vidljiva bijeda. To nije ono što je bitno. Bitna je snaga međunarodnih aktera koji stoje iza njih. Ono što je snažno, što je pravi izazov, čak i prijetnja, jest međunarodno zaleđe, novac, mediji i mreža koja stoji iza njih. To je tako teška sila koju samo više milijuna Mađara može zajedno prevladati i zajedno izgurati iz zemlje. Govorimo na vrijeme: oni koji su do sada zagrizli u nas slomili su zube, ili su izgubili zube. Uzalud je neprijatelj bio moćan, nismo pobjegli, i nećemo sada odustati, jer znamo da ćemo tu borbu zajedno voditi do kraja. Pogledajte osobu pored sebe: ako ju pogledate u oči, vidjeti ćete da na nju možete računati. Ona će učiniti sve što može da prođemo i kroz najdeblji zid. To je naša snaga, to je naše zaleđe, i nema toliko dolara ili eura na svijetu koji nam to mogu oduzeti. Došli smo, vidjeli i opet ćemo pobijediti!

Dobri Bog iznad svih nas, Mađarska ispred svega! Naprijed, Mađarska, Naprijed, Mađari!